I tražeći svoj kutak u
ovom velikom prostoru punom raznih mogućnosti, napokon shvatiš da je tvoj dom
tamo gde si Ti. Samo tamo gde si u miru sa svime. Tamo gde u tišini možeš
popričati sa sobom. Tamo gde svoje prijatelje možeš zagrliti osmehom i umiriti
pogledom. Baš tamo gde pronađeš stabilnost u sred zemljotresa. Dom nema nikakve
veze sa geografskim kartama, meridijani mu ništa ne znače a sa vremenskim
zonama se ponekad i našali. On ne zna odakle smo krenuli i nije mu važno gde
smo naumili ići. On je tu da nas čini srećnima tamo gde mi odlučimo i baš sa
onima koje mi izaberemo.
I ne dozvolite da Vas zbune. Ne morate Vi ništa i niste Vi nikome ništa dužni. Ne igrajte nametnute uloge u tuđem cirkusu, slobodno presecite svaku pupčanu vrpcu. Ne brinite se Vi što se Oni tako brinu. Poštedite sebe dobronamernih i požrtvovanih. Rakiju mučenicu svako sam sebi ume da natoči za to Vam nije potrebno Veće Dobronamernih. A spasite se i od onih "nećemoći", "nećešuspeti", njih posebno treba izbeći. A napokon jedino ste sebi to dužni. I sve je to uredu, ne brinite neki ljudi prosto zaslužuju vaše nikada neposlato pismo, i ne zato što su toliko divni već zato što ste jedino sebi dužni da razvežete tu omču od neizrečenih stvari koja vas sve više zateže...
Comments
Post a Comment