Zahvalnost kao najviše Božanstvo. Godinama sam reč skromnost prezirala, izbegavala i trudila se da mi se ne gnuša. Dok nisam skromnost videla očima zahvalnosti. U životu sam na reč skromnost nailazila dok su ljudi opisivali druge ljude pridevima poput jadna, napaćena, siromašana, i tu uvek uleti pridev skromna. Večna rakija mučenica. Žene koje umesto dobro jutro zveknu čašicu rakije mučenice, na prazan stomak naravno. I onda one nose najteži križ života, sudbine ili čega/koga već krive za uživanje u svojoj patnji. Zato godinama nisam mogla da pronadjem gde leži mudrost skromnosti. Od kako znam za sebe ja sam borac, rogati znak sa borbenim još jednim rogatim podznakom i jakim mesecom u lavu. Rakija mučenica nikada nije bila opcija za mene.(Loza, e to je već druga stvar). A reč skromnost nekako se uvek vezivala uz patnju. Bar na prostorima u kojima sam ja odrasla i danas živim. Skromnost je pak divna reč. Reč koja uvažava najviše Božanstvo. Božanstvo zahvalnosti. Skroman za mene dana
Manje problema imam sa veštačkim trepavicama nego fejk emocijama. Dok svi govore o silikonima i kojekakvim extenzijama, kritikuju, razapinju i linčuju ja eto nemam problem sa tim. Nekako mi u društvu više zasmeta isforsirana fejk emocija. Oduvek mi se gnušalo fejk ushićenje, oduševljenje i radost. Jednako mi se kosa na glavu dizala od fejk drame, suza i narikanja. Veštačke dodatke bolje podnosim verovatno jer nikoga ne napadaju, ne šire niske vibracije, ne kritikuju i ne osudjuju. Dok fejk emocije i osobe koji se njima služe su mi baš nekako preglasni, napadni, oni uvek moraju biti zapaženi. Vrište od ushićenja, drame, cmizdre, kikoću se i to sve tako glasno da bi svi to videli, jer valjda ni sami u to ne veruju - al to nije ni bitno. Njihov ego i inako ima zadatak da uveri samo nas. Mojoj emocijonalnoj inteligenciji takvi odmah postaju naporni, isforsirani, dosadni. I eto tako razmišljam i vidim stvarno nemam problem sa veštačkim grudima, trepavicama, noktima; ne diraju nikoga, d