Napraviš svoju bašticu,
okopavaš, zalivaš sređuješ. Pustiš u nju divne ljude, i onda je još potrebno da
prihvatiš da ponekad neko zaluta u tvoj kraj. Neko ko se baš ne uklapaju u
tvoju bajkovitu bašticu i sistem tvojih vrednosti. Malo zastane, ponekad
isprlja a nekad samo produži. I to je uredu. Dobrota je stvar percepcije i jako
je diskutabilna. Svaka predrasuda je vid osuđivanja, dakle svaka dalja rasprava
je toksična supstanca u našoj bašti. Otvoriš, pozdraviš, uputiš dalje, vratiš
se u svoj raj i nastaviš da ga neguješ.
I ne dozvolite da Vas zbune. Ne morate Vi ništa i niste Vi nikome ništa dužni. Ne igrajte nametnute uloge u tuđem cirkusu, slobodno presecite svaku pupčanu vrpcu. Ne brinite se Vi što se Oni tako brinu. Poštedite sebe dobronamernih i požrtvovanih. Rakiju mučenicu svako sam sebi ume da natoči za to Vam nije potrebno Veće Dobronamernih. A spasite se i od onih "nećemoći", "nećešuspeti", njih posebno treba izbeći. A napokon jedino ste sebi to dužni. I sve je to uredu, ne brinite neki ljudi prosto zaslužuju vaše nikada neposlato pismo, i ne zato što su toliko divni već zato što ste jedino sebi dužni da razvežete tu omču od neizrečenih stvari koja vas sve više zateže...
Comments
Post a Comment